#JeSuisCharlie

Ako će me sutra neko ubiti zbog onog što sam danas rekao, onda bolje da se danas sam ubijem, jer ne želim sutra živjeti na takvoj planeti.

Bio jednom jedan novinar na Balkanu koji je počinjao svoje kolumne sa “Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic.” sve dok Kožu jednom nisu upucali… zbog vica, rafalom, Kalašnjikova, u njegovom kafiću, ZBOG JEBENOG VICA! Koji se eto igrom slučaja nekom nije svidio, a i novinara nakon tog zbog kolumne koja se nekom nije svidjela. Na svu sreću i Kožo i Boris Dežulović su nam još živi. Ponukan onim što sam danas vidio i pogotovo što sam danas pročitao nakon ubistva 10 novinara redakcije francuskog satiričnog magazina Charlie Hebdo, ko zna do kad će nam i Boris i Kožo biti živi. Za one koji ne znaju danas je u mučkom napadu u centru Pariza ubijeno 10 novinara, 2 policajca i jedna sloboda govora.

Ta jedna sloboda govora se čini tako nejakom i nebitnom u kvantitativnom poredjenju čak sa 2 policajca, a kamo li 10 novinara. Ali pravo pitanje je ima li kvantitativnog poredjenja kad je u pitanju ubistvo ili smrt? Je li moj jedan mrtvi dedo manje vrijedan od tvoje dvojice? I je li Palestina manje bolna zbog stradanja Izraelaca? Više je bolna. Jer boli da jedno stradanje uzrokuje drugo. Boli svako stradanje. I jedno stradanje nije opravdanje drugom. Jedno stradanje ne bi trebalo biti razlog drugom stradanju, ali danas je stradanje 10 novinara direktno i indirektno dovelo do stradanja etike, morala i slobode govora. I ne smijemo dopustiti da se relativizira stradanje 10 novinara bilo čim, ne smijemo dopustiti da se relativizira stradanje slobode govora bilo čim, jer ako danas to pustimo sutra ćemo završiti kao pjesma pastora Niemöller-a.

Kad su došli po one koji crtaju karikature Muhameda,
Ja sam ćutao,
Jer nisam crtao karikature Muhameda…

(za ostatak pjesme googlajte pastora Niemollera)
I stvarno ne znam zašto me svaki put iznova iznenade internet komentari. Valjda ima smisla ona da je mišljenje ko guzica, svako ga ima. Ali postoji jedna ključna razlika izmedju mišljenja i guzice, za razliku od guzice mišljenje svaki dan treba temeljito i duboko preispitivati, što po svemu sudeći danas malo ko čini. I onda internet komentari do krajnjih granica napregnu moju toleranciju i onu vodilju Voltairovom izrekom “Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.” Ali kako braniti nečiju rečenicu :”Žao mi je novinara, ali šta su čačkali mečku!” NEMA ALI! NEMA JEBENOG ALI! Ne smije biti ali. Ubistvo nema ali. Ubistvo 10 novinara i 2 policajca nema ali. Ma nijedno ubistvo nema ali. Ne može ga imati. Ja ne želim živjeti u svijetu gdje ubistvo ima ali.

I dobro je kad ti iz redakcije odnesu samo hard diskove. Negdje tamo odnose i živote. I stvarno pretres redakcije Klixa se sad čini kao mala uvertira ovoj krajnjoj plimi ludila, tek foršpil za sve ono što nas još čeka. Neki vidoviti hommage MUP-a RS-a tamo nekim teroristima, ali za par ubistava blaži, eto čisto da ne bude plagijat I dalje su uspjeli ubiti slobodu govora, ili je samo smrtno raniti, svejedno. I možda će Pariz postati samo mizanscen naše propasti. Možda će neko već sutra pričati vic koliko novinara treba da se ubije sloboda govora? 10! Na pariškom groblju. I možda će se neko i nasmijati na tragediju našeg postojanja. I možda će mene neko upucati zbog mog lošeg humora ili nedostatka njegovog, ali to će onda biti najmanji od mojih problema. Dobit ćete razglednicu iz afričke zemlje Safari, zbogom žohari.

Bez posvete

Žao mi je što mi se napokon isplatio sav trening mahanja sa perona
Zbogom i ništa više
Mirim se sa sopstvenom neravnodušnošću
Inventura osjećanja
I kolateralna šteta postojanja
Kad načnemo narednu sedmicu mrzit ću Magrita
Šutit ću sve neke pjesme
I uz ovacije prirediti premijeru lažnog osmijeha
Lažni ne zato što nije iskren
Nego zato što lažem da nije zbog tebe
Zbir svih odsustava daje sumu bola
Zbir svih odustajanja daje nas
I kada mi nedostaješ, poželim da ti nedostajem
Kraj pjesme ne znači da je gotova

Ti proračunata,
Ja neuračunljiv,
Osjećanja kao uzrok vakuma osjećanja,
Savršena u svojoj imperfekciji,
Miris tvog Šanela s brojem i moje nervoze ispunjavaju sobu,
Prigušeno svjetlo i strast koja preljeva čašu,
Uvertira za pobačaj principa,
Moral kao imenica muškog roda u jednini i ništa više,
Jesi li morao? Morao sam.
Snooz dugme se nikad nije činilo teže za pritisnuti.
Moram ići.

Bez afrikata

Putanja svih skretanja na zeleno,
Bez stajanja,
Pamte li svi coskovi grada neke poljupce,
Pamti li ono nase drvo nas kako smo mi njega zaboravili,
Mobitel u prednjem dzepu moje pidzame,
Ceka poruku.
On je ceka, ne cekam je ja.
Sto posto.
Poljuljana vjera u samog sebe.
Sta ce pidzami prednji dzep?
Sta cu sebi ja?
Sta ces meni ti?
Umivaonik u cosku jednokrevetne sobe
Suma besmislenih koraka koji svemu daju smisao.
Broj 37 u starkama 39.
Digni se na prste da dokucis zvijezde
Treptaj bola i razocarenja,
Sjecas li se ti mene onako kako sam ja tebe zaboravio.

Ostani

Ostani molim te
Neću reć’ da volim te
Al neću reć’ da ne volim
I neću ljutit’ se
Kad zovneš me debeli
Tebe mi

Ostani molim te
Budi dio moje molitve
Zašuškaj se, šuti
I nemoj se ljutit’
I neću se ljutit’
Što sati prolaze ko minuti

Ostani molim te
Prihvati isprike folirne
Prihvati mene kakav jesam
Šašav i malo blesav
I kad tersam
Lud sa tobom
Lud bez tebe

Ostani, samo ostani
Svi ti razlozi posrani
Ceduljice ispisane švrakopisom
Miriše svako pismo
Savršen plamen u ćošku sobe
Za tebe

Ostani, i kad ti se ne ostaje
Znam da ti ne nedostajem
Prešutimo psovke
Tupe olovke poput nas
Ostavljaju najveći trag
K vragu

Ostani, pa gdje ćeš?
Bar sačekaj proljeće
Možda odrastem
Kad vrate se laste
Za tebe

Naša ljubav nije za pokaz
ne treba dokaz
čitaj između redova
da si moja, a ne njegova

I nikad nećeš biti
I svi ti
što se oko tebe vrte
oči uprte
Se ne pikaju

Slani su obrazi
I nemam običaj
Da odlazim
pa eto ostajem
i nedostaje
sve ono što prolazi
Svi porazi

I pravim se lud
A možda i jesam
Blesav
Za tobom
Sa tobom
Lud bez tebe
Ove pjesme me
Drže živim

I krivim
Samo sebe
Nas
NIKAD
Za osjećanja
nekad treba i predikat
Previše sranja

I izvini
je l se pika
Da sad kažem izvini
Izvini za sve
Za izvinjenja što kasne
Za kasne
Razgovore
Zore
Sto se ne cekaju nego dese

I sve se
Sad broji
i bojim se
Da gubim
Da gubimo
I grubim
Tonom
sam nas ubio
Kao džonom
Na krhku porcelansku figuru

Je li ljubav ima granice
Stranice
ove knjige
Je l iko više lista
Nisi ista
Al me briga
Nisam ni ja
Tvoj glas mi prija

Malo se smračim
Sto jedan način
Da ostanem sam
Znam
To najbolje znam
I na bolje
Ne ide

Ljudi ne vide
Nas

Ne psujem bogove
Mada imam svaki razlog za to
Ovako ogoljen
Najradije bih plako

I ne razumijem
Zašto čekaš me u njegovom zagrljaju
Možda ne umijem
Da shvatim ono što svi znaju

Ne psujem bogove
Mada imam svaki razlog za to
Nisam ja tako odgojen
Da ljubav završavam klizećim startom

Pričat ćemo sutra
Kao šamar za svo postojanje
Sjećanja mutna
Između srca odstojanje

Ne psujem bogove
Mada imam svaki razlog za to
Kad sve potone
Bit ću jedini koji je shvato

Previše posebna
Jedina što se pika od svih što se broje
Ostani dosljedna
Na moje pitanje kako si odgovori:”Dobro je”

Ne psujem bogove
Mada imam svaki razlog za to
Jedino zbogom je
Kad partija završi šah matom